Mesec u očima

Boninovo, Dubrovnik, maj 2015.

Boninovo, Dubrovnik, maj 2015.

Rekla je: Želim sunce, želim da dotaknem zvezde.

A on joj je kupio mesec.

Rekla je: Nemoj mi kupovati ono što ti nisam tražila. I otišla je.

Tako brzo, da nije ni stigao da joj kaže da joj sunce ne može kupiti.

Jer, to sunce je bila ona. Bila i zauvek će ostati njegova zvezda.

I ostavila ga je da tuguje. Sam. Sa mesecom. U očima.

P.S. Ovo je samo početak… ili kraj neke nove priče.
Priča je deo moje nove knjige.
Knjiga je deo mog starog života.

Uzmi me!

Masa Anic

Probudio sam se u tuđem snu, onako, iznenada… 05:45, po tatarskom vremenu. Displej na jastuku čkiljio je kao pijani svitac, a kroz maglu izroniše slova koja su značila početak puta bez povratka: “Kažeš, brzo će jutro Niki… Jutro je uveliko ovde… Dobro jutro!” Ne, ovo definitivno nije moj san. Ja sam taj koji ne sanja, ja sam taj koji ne pamti…

ON:

- Ukrašću te… kao nabujali Dunav ovu zagrljaja željnu Savu, rekla mi je Nikolina, ispijajući treću limenku piva, a onda uputila taj neki pogled… iz prikrajka… iz one zabranjene periferije oka. Bio je to jedan od onih pogleda za nijansu duži od dozvoljenog… Onu neprimetnu nijansu. Onu nijansu koja se na svim jezicima isto zove. Zabranjena, dozvoljena, zar je to bitno ako je uopšte ima?

- Ne brini, kradem te samo pogledom, kazala je… njime i osvajam i ubijam… i zavodim… i radim to iz jednog jedinog razloga: Želim sebe da vidim očima ljudi koji me vole. – Uđi, rekla je, slobodno uđi… vidi šta je iza! Samo, pazi, ako ti se dopadne možda nikad nećeš poželeti da izađeš odatle. A ako se ne dopadne, možda nikad nećeš pronaći način da izađeš.

Uđoh… ni ne slutivši da će morati da me iz tog istog oka isteruje suzama. I ne slutivši da će se već u tom pogledu zaplesti u moje bore, kao deverika u mrežu priučenog dunavskog alasa.

Rekla mi je odmah: – Ne verujem tvojim očima! Suviše su lepe da bi govorile istinu! Persirao sam joj. Nije verovala ni da joj govorim “Vi” iz čiste bahatosti, nipošto iz bontona. A onda sam lagano prešao sa kurtoaznog “Vi” prešao na golišavo “Mi”. Buđenje je bilo baš onakvo kakva buđenja umeju da budu na toplim plažam Koh Samuia. Za razliku od nekih mojih ranijih, a sličnih buđenja iz prve sam je prepoznao… Možda zato što je ovako ovlaš pokrivena samo mojim pogledima bila još lepša nego sinoć. I sanjala je mene. Znao sam to. Osećao sam… što mu u ovakvim trenucima izađe na isto. Jutarnja davno zaboravljena mentalna erekcija izazvana ubrzanim radom srca prouzrokovanim pogledom na tu prelepotu, rasutu kao biseri pred polunagog bankrotiranog i emotivno ruiniranog sultana.

Iz radija se leno migoljila neka nostalgična nota i čekao sam nepomično da prepoznam šta mi to Studio B poručuje u ovom sudnjem času. Prva pesma tog jutra bila je ona Desankina: „Ne merim više vreme na sate, ni po sunčevom vrelom hodu. Dan mi je kad njene se oči vrate, a noć kad ponovo od mene odu…“ Bisera, za bisere. Šta mi to, koj’ qrc puštaju, rekli smo da nema patetike.

Čudo su te oči bile… te koje su me ukrale kao Dunav Savu. Onu koju smo sinoć gledali kao veliko bioskopsko platno, uz tonu kokica, na samo nama poznatom mestu sa kojeg Sava izgleda kao more. Čak i ovako zaklopljene znao sam da me gledaju, dok pokušavam da im se pod kapke, pa onda dalje sve do stomaka uvučem pulsirajućim imaginarnim leptirićima. Lagao sam da nisam zaljubljen najmanje N na zilioniti puta do tada, ali sam lagao da nisam odljubljen uvek za jednom više. Ne kažem: Od života sam tražio mnogo… a dobio i više od toga. I ne žalim se, jer neki nisu dobili ni šansu da nešto od toga makar i požele. Plašio sam se da ćemo najmanje oboje već sutra, što znači danas, biti preponosni da svoje misli i naglas priznamo. A onda će krenuti čežnjivost koja nas tera iz oka u periferiju razuma, na deponiju najmanjeg dela malog mozga.

Niki, onog ko te želi nikad ne teraj da te gleda, ako ne može da te vidi. Nateraćeš ga ili da te želi još više ili da te nikad ne vidi kako treba.

Vrh fotka

ONA:

Probudila sam se iznenada, u nečijem tuđem snu. Ne pamtim naslov, znam samo da je sve ono ispod njega bila neka potpuno neverovatna priča. Uspavana šiparica iz mene bila je brža i zgrabila je halapljivo telefon, grozičavo otključala poslednju poruku: – Niki, ljubavi, pazi, ja bih sad trebalo da vidim da si bila online (a nisi), pa da mrem što se ne javljaš… već, hmmm 8 sati, 50 minuta i nešto sekundi. A kažu da antibiotici ne smeju da se konzumiraju na duže od 8 sati, navodno ne deluju.

Dodji da ti pijem krv… Čuj, Niki ljubavi, jbt, šta mu je, jel on zaista misli da je ovo stvarno. Ili ja uopšte ne vidim koliko zaista jeste stvarno. Jel se sa “ljubavi” ljudi vezuju jedno za drugo?

- Umem ja i da glumim da me ne zanimate, rekao mi je: - Kao, ono, tipa, lajkujem Vas jednom nedeljno da vidite da sam tu i foliram kurcobolju trećeg stepenaNego mi nekako svaki pogled na Vaše ime širi zenicu, pa prsti ne slušaju mozak.

Pomislih: – Kako prehabana žvaka, prejeftina za tako prepopotentnog tipa. Ne, definitivno nisu svi oni isti! Nisu, uvek ima onih koji su još ISTIJI! Kupovina je trajala veoma kratko. Bilo je dovoljan prvi ućut i pogled kroz mene. I to je bio TILT. Žeton je bio progutan, a fliper je krenuo da šamara lopticu po čitavom mom organizmu. Otpila sam poslednji gutljaj treće limenke piva i bacila 3013 kilometara daleki pogled na savsko beogradsko more. Svetla starog mosta prelamala su se po površini reke taman onoliko nežno kao i njegova ruka koja se, mađioničarski vešto našla oko mog struka.

- Nisam zaljubljen, rekao mi je, samo tako izgledam… I to nije moje trenutno, već moje životno stanje.

Ukrašću ga, kao Dunav ovu istu Savu, pomislih, shvatajući da mi već izvesno vreme nepogrešivo čita misli. Nije mi bio prvi, da se ne lažemo. Čak ni prvi u tom veku. I nisam bila neka svetica, bogorodica, ona što se zaklinje da će da prestane da se zaljubljuje… čim se zaljubi.

Sećam se priče moje bake, koja je umela da mi dosoli: – Nikolina, mene muška ruka nije ni dotakla pre braka, a vidi kako se vi samo razmenjivate.Nije, baba, znam, nego si se udala sa 15 godina, a meni je već trideseta.

I sad kao sanjam, a ne znam jesam li zaista budna i da li je ovo zaista stvarno. Gleda me, znam, osećam dodire njegovih očiju na sebi. I znam da zna da ga upija, jer buđenje će značiti moranje, a moranje će značiti prestanak ove čarolije. I ove igre prepoznavanja nekih neverovatnih misli.

Kad god ti se u životu pruži prilika, ne oklevaj… Jer, prilike su toliko retke i unikatne da bi se propuštale… One su kao duga… S neprilikama je unekoliko drugačije… One su kao kadar smušenog snimatelja… Kad se pojavi, baš tada, po nekom glupom pravilu ili nestane trake, ili se isprazni baterija na kameri… a prilika postane… pa, baš kao duga… i nestane.

Razmišljala sam o svim mojim nepropuštenim prilikama i uzaludno neusnimljenim dugama dok je izlagao svoju teoriju o prečici do mog kreveta: – Kada ovdašnji muškarac postane romantičan obično je razlog ili žena koju ne zaslužuje ili je uspeo da konačno kupi nov automobil koji njega ne zaslužuje. Jer, srbosapiensima je žena kao auto! Kao nova minika. U početku ti je najlepši, obožavaš da ga gledaš, da sediš u njemu, da slušaš zvuk motora, da uživaš u njegovom mirisu… a onda, vremenom počneš da mu pronalaziš mane. Kad znaš da je pravi za tebe? Tek kad baš te mane počneš da voliš! – Eto, reče, vidite li Vi kako i ja umem ponekad da budem romantičan?!

Pomislih: Kada onaj ko te želi može da te vidi, a da te ne pogleda, nema sumnje da te nikada ne može videti kako ne treba! A onda sam prestala da mislim prešavši s njegovog bahatog „Vi“ na moje i samo moje „Mi“.

Sve ostalo bilo je samo deo nečijeg tuđeg sna ili deo jave koja će se tek desiti.

Mima2

JA:

Neko mi je na fejsbuku nedavno postavio pitanje: Ne sanjamo svi jednako i to nikom ne smeta. A zašto svima smeta kad smo drugačije budni? Kad imamo drugačiji stav, drugačiji pogled na svet? Nisam odgovorio, ali sad sam pokušavao da dokučim koja vrsta hromozoma je kriva za to što mi je baš sad stalo vreme.

Borim se tako s mislima… I misli me, polako, ali sigurno pobeđuju! Kažu: krivo je vreme! Znam, krivo je zato što prolazi… nekad prebrzo, nekad presporo, ali jebeno i prokleto prolazi… Kada sam postao siguran da su misli počele da me pobeđuju? Onda kad sam počeo da ih čujem! Konačni poraz će biti kad budem uspeo da čujem i tišinu! Jer, tišina je definitivno najveći poraz na svetu! A poraz od pobede ne deli mnogo… samo nijansa… E, vidiš Niki, ta nijansa se na svim jezicima sveta uvek isto zove! Uzmi me!

Aleksandar Sale Jovanović

P.S. Posvećeno onoj koja me je naterala da posle mnogo godina napišem autorsku priču… iz ruke, u dahu Ova priča je deo moje nove knjige. Knjiga je deo mog starog života.

Jednako kao i priče “Marina, čudno ime za ljubav”, “San gospodina Majevskog” ili “Treći Jozefov san: Pesma vetra”

Treći Jozefov san: Pesma vetra

Pesma vetra

Vetar, kao sveštenik sa pokrzanom mantijom od uzvihorelog lišća, promuklo i pomalo grubo terao je nagaravljene opiljke sa zgarišta u dubinu, ka useklini između dva polusrušena zida nekadašnjeg doma, kao u tor zaštićenih leđa i prkosnih grudi, spreman na poraz od daleko nadmoćnijeg protivnika. Razređeni tamni oblaci u talasima su donosili sitnu, skoro nevidljivu kišu, zapljuskujući poput parangala stari zatrpani bunar i puneći mu, kao od majčine dojke otkinutu zdelu. Padala je podsećajući zgarište da se neposredno ispod i iznad vatre nalazi voda kao njegov nepobitni sluga i jedini večiti gospodar.
Pesma vetra bilo je nešto što se Jozefu učinilo odveć poznatim. Ne samo da je bio muzički obrazovan, kao uostalom i sva deca iz škole koju je pohađao, već je i sam imao onaj dar osećaja nevidljivih niti i paučine koju ona tako imaginarno plete. Obično bi, čuvši neku novu melodiju, zatvorio oči i odlutao miljama i miljama daleko nošen notama poput ćilima istkanog od mekih pera mladih paunova, prelazeći u brišućem letu beskrajna mirisna zelena polja detelinare, provlačeći se kroz biserne slapove nevidljivih vodopada i prodirući kroz dubinu šumske tame zaštićen tek lakom koprenom suza koje su mu se gotovo redovno nalazile u uglovima poluotvorenih očiju, kao kakav mikrosvet koji je tako hitro zakovitlao u svojoj prebujaloj mašti. Ne sluteći da će ga ikada valovi sudbine odvojiti od nje kao od peščanog žala, muziku je doživljavao kao nešto što mu teče venama, kao svežinu koju je udisao i kao misao kojom bi započinjao i završavao tadašnje školske dane.

Muzika je bila njegova prva ljubav, najveća tajna i jedini njegov svet. Varošica u kojoj je rođen nalazila se na samoj ivici Ugarskog carstva i živela je onim životom kojim slična granična mesta žive. Uvek užurbani meštani imali su hroničan nedostatak sati u toku jednog dana i nedostatak dana u istoj sedmici, mahom zbog neprestanih trgovinskih, a delom i zbog poslova vezanih za spremanje letine, za koju i od koje su od vajkada živeli.

Jozef 2

Njegov otac bio je Nesbasšad Elégtelenszeretett, deveti po redu knez koji je svoj više protokolarni položaj uglavnom koristio ne bi li sinu jedincu pružio školovanje koje kao plemić i zaslužuje, i koje će, kako se iskreno nadao malom Jozefu pomoći da u budućim vojnim i državnim previranjima sačuva obraz i titulu, ali i živu glavu. Muzička akademija koju je pohađao Jozef bila je jedina u istočnoj Ugarskoj, ali je ujedno i bila pod Austrijskim patronatom i uticajem jer su i svi učeniji učitelji muzike toga vremena dolazili upravo sa druge strane nevidljive granice, a kompozitori uz čija se Nokturna i Valcere kao beba budio i uspavljivao bili su upravo njegovi kasniji mentori. Čudno je samo bilo da, koliko god je pokazivao sklonosti i neraskidive ljubavi prema notama i muzici, nije imao želju da i sam izvodi sva ta dela. Čak ga ni jedan instrument nije privlačio onim žarom neophodnim za posvetiti mu se svim svojim bićem, što je u takvoj školi bio preduslov za kasnije ozbiljno bavljenje muzikom. Prožet svakodnevnim zvucima koji su se u njegovoj glavi mešali stapajući se u Adađa ili Andanta, Jozef je tonove osećao bolje i iskrenije od drugih đaka beležeći i opisujući notama čak i svakodnevne pojave samo njemu čujne poput klizanja kapi rose po listu popinog cveta ili paukovog neumornog pletenja mreže.

Jozef 1
Komponovanje pesme vetra je bilo nešto što mu je nekada predstavljalo svakodnevnu razonodu od internata do škole… Večito je tražio taj deo koji fali da njegova simfonija dobije svoj rasplet. A sada? Sada je, u ovom pustom ratnom zaklonu taj zvuk ličio na jauk…na bolni ropac umirućeg.
Već druga noć kako je ležao ranjen… napušten od saboraca koji su otišli dalje u paljenje i skrnavljenje ove predivne zemlje… U kojoj je on bio po prvi put, iako živeo ne tako daleko… i u koju je njegov otac često dolazio najmanje dva puta u toku godine obilazeći je sa Đorđijem Krstićem, svojim velikim prijateljem, za koga je sinu govorio da je jedini Srbin u stanju da naslika muziku koju mnogi ne umeju ni da čuju… Obilazili su taj nadareni slikar i njegov, vazda nasmejani dobroćudni otac seoske slave isabore, kolonije, vašare odlazeći sve do nekakvih udaljenih i, kako kažu najlepših od svih Karlovaca. Iz tih obilazaka stari knez se obično vraćao veseliji i uvek sa par dana docnjenja. Mnogo puta je Jozef poželeo da pođe sa ocem i upozna te ponosne i dobre ljude, vesele do besmisla i otvorene do beskraja, ali i ponosne do samouništenja kako je tata umeo da kaže. Ipak, obaveze u internatu i kratkotrajne posete rodnom domu koje je uglavnom provodio uz majku, onemogućile su ga da svojim očima, u miru vidi i čuje nastavak one iste ravnice u kojoj se u istu melodijsku liniju stapaju duše i vetrovi. Onaj isti kraj horizonta koji nekome s one strane života i smrti predstavlja početak…
I evo ga u toj zemlji u kojoj je, u pauzama između grmljavine topova i brek čuo samo pitke lage i koja je bila nežnija od bilo kog Alegra agitata i slikovitija od talasa rekvijema… evo ga u njoj mobilisanog, kao osvajača… kao tiranina.
Ležao je nemoćno podno jedinog preostalog zida srušene kuće nekog srpskog domaćina koju je njegova prethodnica tako bezdušno zapalila. Slušajući vihorovu odu, krvareći je čekao spas ili sudnji čas, sećajući se majčinih reči kako su istina i ljubav jedine note duše i ogledalo srca.
Prepušten sudbini otvorio je oči i zaplovio niz tok nabujalih osećanja čekajući svoj trenutak istine. Zapevušio je, praćen čembalima i trubama svoj lični posmrtni marš.

- Tan, tanananana, tanana, taaananananana…

Zvuk truba koje su se tiho gubile u daljini, mešale su se sa vihorom i sve tišim jecajima u prašini seoskog groblja na kojem je upravo sahranjen sin jedinac poslednjeg paorskog kneza. U svom trećem i poslednjem snu… u svom konačno završenom delu… U svojoj “Pesmi vetra”…

(Priča “Treći Jozefov san: Pesma vetra” je samo deo moje neobjavljene knjige… a ta knjiga je, kao i sve ostalo deo mog starog, odavno objavljenog života… Jednako kao i priče “Marina – čudno ime za ljubav“ i “San gospodina Majevskog“)

A.S.Jovanović

M-A-R-I-N-A… A Strange Name For Love!

Žena na grobljuAnd that day, when he went round the stall I was working at, he stopped and in front of all the guests and dignitaries that were waiting for a speech on his award-winning new novel, he glanced at the name tag on my chest and said:

“M-A-R-I-N-A… What a strange spelling for love in this language!”

And no, I was not embarrassed; because falling in love at first sight is nothing to be ashamed of… it is only embarrassing not to immediately admit it to yourself.

And that day when he recited to me those intangible and incomprehensible Prever’s verses! When he cited a Thai wise man with whom he shared a meal once; when he dug up, from the depths of his mind, rhymes that could only be described as the ones that Balasevic never wrote!

And no, I was not afraid, because scary is only what we wish for to be scary! Everything else is simply – life!

And no, I was not ashamed to memorise his first text message, which I have been saving all these years like a priceless relic:

“The experience taught me never to be the first to show to a woman that I like her. And I didn’t show it to you… I directly told you! Experience also taught me that I should not be sending you any messages, until I realise that you want me at least a bit… And so, you see, I am not sending them! Experience taught me to wait, not to be impatient. And so, you see, I am not. Experience taught me that the one that doesn’t want you is worth more than thousands of them queuing to get under you. But, where did I get all that experience from? Experience, my arse! Be mine! Be mine, at least forever!”

My lucky number all those months was the number of my heartbeats, while he was passing by, within my scent range. Countless beats! My lucky number was the number of butterflies flickering in my eyes while he was trying to catch some more of Kierkegaard’s thoughts.

“Marina, do you know, by any chance, what is the colour of the wind?” my Professor of literature asked me one of those mornings. “Sky blue? Forest green? Sea turquoise? Yellow like the autumn, white like the winter? Noooo! No! The wind always and forever had HIS colour! Whatever the season!

But… forever doesn’t exist! ‘Forever’ was made up by the people who invent fairy tales. The only time that exists is the time when you have to be somebody else in order to be who you really are! There exists simply a fascination with the idea that the whole world is celebrating only you, because you have an impression that by loving one man, you are in love with the whole world.

And then you realise that the whole world is just a stopover between unlimited happiness and complete loneliness! The amount of love that you suddenly capture triggers inside you a wish for only one thing – for this love never to be lost, and the power of that wish is directly linked to the amount of loneliness you surround yourself with after that love is gone.

And that day when he has, in his own peculiar way, said that it is not the end because he wants it to end, but because life dictates so! I didn’t believe him, I defied the truth… but it was too late… he went away without my “I’m sorry!” He left me to grow old alone; he left me without anyone on this irrelevant planet. He left me with a dead sea in my eyes.

And that day when I had for a millionth time wiped the dust from his gravestone at New Belgrade Cemetery, I realised that my solitude through all these years was not that difficult to endure because I had memories which made my life worth living.

And no, I was not ashamed to memorise his last message, written by his weak, shaky hand, and which I treasured throughout the decades like an ancient relic:

“If you ever had to choose between loneliness and being alone, choose the latter! They are not the same! We choose to be alone, but the loneliness is forced upon us! It is a destiny of us artists not to be able to choose a moment when we will depart. That moment always chooses us. It is our artistic privilege to be able to create always… even when it is hard. But what we do create can be called a work of art only if it was conceived and executed while we were in love, or while we were lonely. Let’s be absolutely clear though, I am not describing my current state! This is a description of the state of my whole life. This is what that Thai wise man told me over our modest meal all those years ago…”

“M-A-R-I-N-A… What a strange spelling for love… !”

P.S. This story is only part of my new book … the book is part of my old life

by A.S.Jovanović

* Special thanks to master Srđan Perović for translation

Serbian version of this story

Story “Mr. Majevski’s Dream”

 

 

Mr. Majevski’s Dream

lonely-old-man

The night has passed, and the next one, and the one after that… Then a whole year, a century… My whole life has vanished like a last drop of morning dew on a sage leaf in the garden of my grandmother. The passing of time was as inevitable as in cheap, silent, Hollywood films: fast, sad, and persistent.

From his very birth Mr Majevski behaved like an old-school gentleman. Good-natured, as every true Russian soul must be, his politeness was to the best Parisian etiquette, his education was to the precision of the finest Viennese waltzes. He was appropriately nurtured into believing that the only way to truly deserve the respect of others is to show a true respect back. His wealthy Russian family, who immediately after he was born moved to Belgrade,  gave him everything, yet denied him one thing only – a right of choice. He was madly in love with a beautiful, but, alas, poor girl. The love of his life was Miss Olga Hofman, an old blacksmith’s daughter, who grew up in the heat of her father’s workshop, educated by the sound of his hammer and anvil. As much as she was not to be given to him, he was never allowed to have her either.

 “I was in love blindly, persistently, eternally, like a white swan. My first love was my only love, and my last love. I had barely turned twenty-one when I decided to steal Olga and elope with her to the ends of the world. I was even ready, if the world turned out to be flat, to jump off the edge with her into a void of the universe. But, the war has brutally robbed me of my happiness. One day, a train took my little Jewish girl away. With a yellow star ribbon tied around her arm, she was lead to a sad, sudden, and cruel one way journey!”  

Mr Majevski stopped being a gentleman and became a wolf! He became Mr Majkovic! Instead of Chopin’s gentle music, he was now listening to the fierce screaming of machine guns, and the ferocious drumming of bomb blasts. Fighting the people who stole from him the only reason of his existence, he was at the same time fighting his own self. Out of the war he emerged as captain, then became a major, and after a while, a colonel. He retired as a general! He remained in active military service for one reason, and one reason only – to be able to find his Olga!

 “I have never abandoned the idea that she is still somewhere out there, waiting for me to rescue her. Not even when I was told that after she entered this German concentration camp, her trail has gone completely cold. Not even when I found out that surviving Hofmans have relocated to Israel, and that on any list of Hofmans there was no mention of any person by the name of Olga. Not even when I turned the world upside down, hunted high and low searching for her. Not even when I realised that my world doesn’t even exist anymore, not even when I still stubbornly refused to stop my stubborn quest for her.”

General Majkovic stopped being a general, because other people have decided so. The new government didn’t appreciate his devotion to his job, his diplomatic skills, his eighteen-hour-per-day self-imposed working shifts. They did not appreciate his tenacity to work “till death stops him”, as he used to say himself. He was retired by an army decree, and since he had no immediate family, no possessions, no property (all the money he had, he diligently spent travelling the world), and not even next of kin, he was put into an old people’s care home at the outskirts of Belgrade, in a suburb of Bezanijska Kosa.

“I have spent my days surrounded by people who in their lifetime either had everything or had lost everything. I had – nothing! Only my dream, and a simple determination to at least dream it until the end. But then, one morning, at the door of my room, hesitant to enter, an elderly lady appeared. Once fashionable now shabby hat she was wearing was concealing half of her face. The other half was decorated by a blonde tress that only my Olga had. A lock of her hair that always had a tendency to run towards me.”

Retiree Majkovic didn’t want to wake up any more. Not even when he was told that his dream is almost at an end, and that his strong wish to be reunited with his one and only was more powerful than the destiny itself. The same destiny that made his Olga, after being liberated from the camp by the Red Army, escape to Moscow, where she survived by working as a laundress and a seamstress. In Moscow, where she was everything except someone’s. In Moscow where under a false name she saved every hard earned penny to look for her beloved Majevski. She couldn’t have imagined that on the other side of the world he was waiting for her! Wishing to spend her last days in the town where she was born, determined, old, and tired Jewish lady decided to move into an old people’s care home at the outskirts of Belgrade, in a suburb of Bezanijska Kosa.

“Not in my wildest dreams could I have imagined that I would be waiting for her my whole life. But, she was my whole life, my life sentence, my fate, my curse and damnation. I do not know whether those tears that never leave the depths of our eyes can be counted as cried. Only that last morning, the first and only morning with her I’ve realised that persistence is the only thing really worth in this life. In that split second, when I thought I had seen her at the threshold of my retirement home room, in this dream that continually fights to become reality.”

Reward for his persistence lasted a few seconds at most, yet during those last moments a gentleman, a warrior, a general, and a pensioner Majevski saw his whole life – he saw her! With a smile on his face, while his thin, white hair was gently being stroked by an aged hand of Olga Hofman, he finished his beautiful dream. His eyes remained forever closed. Persistent and happy!

Less than a week later, on the modest, white gravestone, next to his name, her name was carved in too…

(The story of “Mr. Majevski’s Dream” is just part of my new book … and the book is, like the rest part of my old life…)

* Special thanks to Srđan Perović for translation

A.S.Jovanović

old man old woman